MULTINACIONALNE KOMPANIJE
1. POJAM, POJAVA I OBLICI GLOBALIZACIJE
Globalizacijaje proces privrednog, društvenog, kulturnog i političkog djelovanja koji nadilazi granice nacionalnih država, očituje se u prijenosu znanja i informacija, povećanom obimu svjetske razmjene dobara, kapitala, usluga i energije, u zaštiti okoliša itd. Ona je sve prisutnija pojava u savremenom svijetu koja posljednjih desetljeća unosi brojne promjene u svjetskoj privredi. Najuže je povezana s razvojem komunikacija koje omogućavaju povezivanje svijeta na različite načine. Zahvaljujući povezivanju, donedavno nezamislivih razmjera, u svijetu je sve prisutniji trend stvaranja multinacionalnih kompanija. Njihov udjel u svjetskoj privredi bilježi dinamičan porast, a odražava se i na nacionalne granice pojedinih država svijeta. Dok s jedne strane, procesima globalizacije svijet postaje "oveće dvorište" ili "globalno selo", istodobno je i sve izraženije jačanje regionalnih osjećaja.
Globalizacija svjetske privrede ima za cilj stvaranje jedinstvenog privrednog sistema svjetskih razmjera koji bi funkcionirao prema tržišnim zakonitostima. U njemu bi organizacija proizvodnje roba i pružanja usluga prelazila granice nacionalnih država. Iako ideja o izgradnji ovakvog sistema potječe iz daleke prošlosti ostvariva je postala tek u nekoliko posljednjih desetljeća. Geografska otkrića u 15. stoljeću, potom razvoj merkantilizma u 17. i 18. stoljeću znatno su pojačali svjetsku trgovinu i međunarodnu razmjenu. S tim ciljem najrazvijenije evropske zemlje osnivale su trgovačka udruženja koja su širom svijeta imala svoje podružnice.
Izgradnja i modernizacija prometnica te početak industralizacije, doveli su u 19. stoljeću do velikog kolonijalnog širenja vodećih evropskih država, čime je ovaj proces znatno ojačao. Nastali su privredni sistemi u kojima su kolonijalne zemlje postale izvoznice sirovina, koje su evropske zemlje prerađivale u gotove industrijske proizvode i ponovo izvozile u kolonijalne zemlje. Zbog toga je jačanje industralizacije u svakoj zemlji nužno stvorilo potrebe osiguravanja izvora sirovina i tržišta za vlastite potrebe što je često dovodi lo i do sukoba među industrijskim zemljama. U 20. stoljeću kolonijalizam starog tipa polahko nestaje, a drugim sredstvima nastavlja se borba za izvore sirovina i prevlast na svjetskom tržištu. Trend povezivanja svjetskog gospodarstva i dalje se nastavlja, a novim znanstvenim otkrićima, posebno u oblasti informatizacije i pojačava. Globalizacija svjetske privrede usko je povezana s društvenim i ekonomskim razvojem, a žarišta međunarodne saradnje uvijek su bile najrazvijenije zemlje, tj. države i tvrtke koje imaju znanje, robu, kapital i informacije.
Slabije privredno razvijene zemlje, dakle one u kojima se veoma stanovništva bavi primarnim djelatnostima, najmanje su okrenute međunarodnoj saradnji, budući da skromnu proizvodnju stanovništvo uglavnom koristi za zadovoljavanje vlastitih potreba (ne razmjenjuju čak ni svoje tradicionalne proizvode). Unatoč tome, dio nerazvijenih zemalja se uključuje u svjetske gospodarske tokove, iako to za njih često ima negativne posljedice. Budući da se orijentiraju na uzgoj jedne ili manjeg broja izvoznih kultura, istodobno zapostavljaju proizvodnju hrane za vlastito stanovništvo koje trpi glad. Razvijene industrijske zemlje na svjetskom tržištu javljaju se kao izvoznice prehrambenih proizvoda, pa čak i nekih sirovina, čime smanjuju trgovačku konkurentnost nerazvijenih i utječu na još veću polarizaciju svijeta.
Veću potrebu za razmjenom dobara imaju industrijalizirane države svijeta jer su im nužne sirovine. Budući da imaju masovnu industrijsku proizvodnju svoje proizvode nastoje ponuditi tržištu širom svijeta. Koliku će dobit ostvariti pojedine zemlje ovisi o tome trguju li industrijskim proizvodima na niskom stupnju obrade (npr. različitim metalima) ili finalnim proizvodima (npr. automobilima).
Globalizacija privrede do punog izražaja dolazi tek u tercijarnom i kvartarnom stupnju razvoja, tj. u postindustrijskom dobu. U savremenoj privredi svijeta dešavaju se brojne promjene koje se očituju u mijenjanju uloga i značaju pojedinih privrednih grana, tj. dolazi do njegovog prestrukturiranja. Veliku i sveobuhvatnu prekretnicu u savremenoj privredi doživljava industrija koja zapošljava veliki broj radnika i učestvuje u stvaranju novih vrijednosti te je još uvijek najvažnija privredna grana. Dok su nerazvijene zemlje još uvijek na početku procesa industralizacije (koji je praćen intenzivnom deruralizacijom), u gospodarski razvijenim zemljama procesi prestrukturiranja industrije i prelaska ka poslijeindustrijskom društvu odvijaju se velikom brzinom. Kao što je u prošlosti ljudsko društvo prešlo iz agrarne u industrijsku civilizaciju, danas možemo govoriti o prijelazu iz industrijske u poslijeindustrijsku civilizaciju koja je praćena razvojem informatike i primjenom atomske energije.
Iako prolazi kroz temeljne promjene, industrija u poslijeindustrijskom dobu ne gubi na značaju budući da i dalje ostaje glavni nositelj gospodarskog razvoja. Industrija će i dalje proizvoditi goleme količine raznovrsnih proizvoda, ali sa znatno manjim brojem zaposlenih radnika koje sve uspješnije zamjenjuju strojevi, roboti i slično. Uvođenjem savremenih tehnologija u proizvodnju oslobađa se dio radne snage koja se iz sekundarnog usmjerava u tercijarni i kvartarni (uslužni) sektor. Na taj način jača proces tercijarizacije, u posljednjih 20 godina posebno prisutan u najrazvijenijim zemljama kao što su SAD, Njemačka i Japan gdje je oko 70% zaposlenih u tercijarnim i kvartarnim djelatnostima. Poslijeindustrijsko doba karakterizira izravna povezanost znanosti i proizvodnje što rezultira novim tehnologijama, novim materijalima, novim izvorima energije, te pojavom tzv. "čistih" industrija koje proizvode bez otpadaka i tehnoloških parkova kao simbola novih industrijskih prostora.
Promjene u organizaciji industrije očituju se kroz proces disperzije proizvodnih pogona u pristoru (policentrični raspored) kao i stvaranju manjih i samostalnih jedinica u pogledu odlučivanja i djelovanja. Proces prestrukturiranja industrije i prelazak u poslijeindustrijsko doba ima i nekih negativnih obilježja kao što su:
1. još veće raslojavanje svijeta na privredno razvijene i nerazvijene zemlje,
2. neravnomjeran razmještaj i struktura svjetskog stanovništva,
3. rastuća nezaposlenost,
4. protekcionizam među razvijenim zemljama,
5. prezaduženost nerazvijenih zemalja,
6. narušavanje ekološke ravnoteže na Zemlji itd.
Za globalizaciju svjetske privrede, nacionalne države svojim katkad zatvorenim granicama mogu biti velika zapreka. Granice koje su nastale u doba industrijske revolucije kako bi se strogom kontrolom zaštitila domaća proizvodnja, nakon jačanja domaćih tvrtki postale su kočnica daljnjeg razvoja. Predviđa se da će se značenje nacionalnih država u oblikovanju svjetske privrede s globalizacijom gubiti važnost te da će istodobno slabiti i značaj državnih granica, što ne znači da će nacionalne države nestati. Njihovo političko odlučivanje važno je u stvaranju međunarodnih financijskih i trgovačkih ustanova, a uz to imaju važnu ulogu u razvoju infrastrukture za potrebe nacionalnih privreda (ceste, željeznice, aerodromi, luke itd.). Dinamika globalizacije predstavlja poseban problem jer nerazvijene zemlje, otvaranjem vlastitog tržišta, postaju plijen razvijenih budući da se njihova tehnološki zaostala proizvodnja ne može nositi s proizvodnjom razvijenih zemalja, uslijed čega jačaju pokreti protiv globalizacije.
Slika 3. Prikaz saradnje evropskih zemalja (1)
Kao odgovor na procese globalizacije javljaju se regionalni pokreti s ciljem jačanja regionalne pripadnosti čiji su razlozi politički, privredni i kulturni, a njima su zahvaćene mnoge zemlje. Navest ćemo primjer razvijenih evropskih zemalja: Španjolske (Baskija i Katalonija), Francuske (Alzace, Bretanja, Korzika) i Belgije (Flandrija i Valonija). Nasuprot njima postoje privredni regionalni pokreti čiji je cilj privredna saradnja na temelju korištenja komplementarnih prednosti u sklopu državnih granica, ali i izvan njih. Najbolji primjer je integracija četiri grada u Francuskoj i Švicarskoj (Lyion, Grenoble, Geneves, Lausanne) uz rijeku Rhonu i Raj nu. Sličan primjer saradnje postoji među francuskim (Alsace) i njemačkim (Baden Wtirttemberg) pokrajinama kojima se priključuje i švicarski grad Basel.
2. POJAM, PODIJELA I NASTANAK PRVIH MULTINACIONALNIH KOMPANIJA
Multinacionalne kompanije ( The Multinacional Company ) su više nacionalna preduzeća koja ujedinjuju proizvodnju I ponudu velikih količina roba u više država I predstavljaju vrlo važne činitelje svjetske privrede. U njima je koncentriran capital, znanje i veliki broj zaposlenih, a razlog njihovog nastanka treba tražiti u zakonitostima tržišne privrede. Primarni je cilj poduzetnika povećanje profita ( dobita ) I akumulacija kapitala putem viška vrijednosti u proizvodnji. U trenutku kada se kapital u matičnoj zemlji ne može povećati novim ulaganjem , traže se nova, povoljnija tržišta i sredstva prebacuju izvan državnih granica. Tako nastaju multinacionalne kompanije koje kontroliraju proizvodnju nekog proizvoda u više zemalja te kao takve postaju važan činitelj globalnog povezivanja. Vrlo su prilagodljive zakonitostima tržišta pri čemu se koriste svim raspoloživim sredstvima i oblicima što bržeg i što većeg stjecanja profita.
Slika 04. Država svijeta prema sjedišta hiljadu vodećih kompanija (1)
Prva nastojanja da se integriranjem (udruživanjem) kapitala i radne snage stvore što veće kompanije
javljaju se u 19. Stoljeću, potkraj prve industrijske revolucije. Kompanije nastale u to vrijeme nisu imale
multinacionalnu važnost zbog proizvodnih pogona koji su bili smješteni u jednoj zemlji. Takav primjer
nalazimo u Njemačkoj,a riječ je o koncernu "GusBtahlfabrik" u vlasništvu industrijalca A.F. Kruppa.
Ovaj koncem sastojao se od rudnika ugljena i željezne rude,tvornica,čeličana te velike koncentracije kapitala i radne snage.
Prve prave multinacionalne kompanije,kao velika poduzeća s međunarodnim kapitalom nataju između dva svjetska rata ubrzano se razvijaju tek nakon Drugog svjetskog rata (SO-ih godina 20. stoljeća). Nastale su u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu i postupno se širile po industrijskim zemljama Zapadne Evrope, Japanu, zemljama "nabujale" industrijalizacije, a u novije vrijeme i tranzicijskim zemljama. Danas ih ima više od 1200, a neke od njih ostvaruju ukupan prihod veći od 200 mlrd.USD godišnje.
Najviše multinacionalnih kompanija ima svoje sjedište u trima najrazvijenijim regijama: u SAD-u i Kanadi, Japanu i dalekoistočnim azijskim gospodarskim "tigrovima" te u Zapadnoj i Sjevernoj Europi. Prema podacima iz 1991. godine (a odnos se nije bitnije promijenio do danas), od 500 najvećih multinacionalnih kompanija, njih 157 ima sjedište u SAD-U, ali sve više i u novoj svjetskoj gospodarskoj sili, Japanu, sa 119 kompanija, a potom u zapadnoeuropskim državama, Kanadi i Australiji.
Najviše multinacionalnih kompanija ima svoje sjedište u trima najrazvijenijim regijama: u SAD-u i Kanadi, Japanu i dalekoistočnim azijskim gospodarskim "tigrovima" te u Zapadnoj i Sjevernoj Europi.
Prema podacima iz 1991. godine (a odnos se nije bitnije promijenio do danas), od 500 najvećih multinacionalnih kompanija, njih 157 ima sjedište u SAD-U, ali sve više i u novoj svjetskoj gospodarskoj sili, Japanu, sa 119 kompanija, a potom u zapadnoeuropskim državama, Kanadi i Australiji.
U priloženim tablicama navodi se 25 najvećih kompanija u svijetu i Europi prema njihovoj tržišnoj vrijednosti (tržišnoj kapitalizaciji).neke od kompanija proizvode i posluju na području samo nekoliko država, a neke od od njih gotovo po cijelom svijetu (tipičan primjer kompanija "Coca-Cola" , koja proizvodi i posluje u više od 130 država svijeta). Zemlja u tranziciji (bivše realsocijalističke države) imaju također nekoliko desetaka velikih kompanija, ali one glede razmještaja proizvodnje uglavnom nemaju multinacionalna obilježja
TABELA
3. ULOGA MULTINACIONALNIH KOMPANIJA U PROCESU GLOBALIZACIJE
3.1. Globalizacija pod uticajem multinacionalnih kompanija
Multinacionalne kompanije (The Multinational Company) su više nacionalna poduzeća koja ujedinjuju proizvodnju i ponudu velikih količina roba u više država i predstavljaju vrlo važne činitelje svjetske privrede.U njima je koncentriran kapital, znanje i veliki broj zaposlenih, a razloge njihova nastanka treba tražiti u zakonitostima tržišne privrede.Primarni je cilj poduzetnika povećanje profita (dobita) i akumulacija kapitala putem viška vrijednosti u proizvodnji.U trenutku kada se kapital u matičnoj zemlji ne može povećati novim ulaganjem, traže se nova, povoljnija tržišta i sredstva prebacuju izvan državnih granica. Tako nastaju multinacionalne kompanije koje kontroliraju proizvodnju nekog proizvoda u više zemalja te kao takve postaju važan činitelj globalnog povezivanja.Vrlo su prilagodljive zakonitostima tržišta pri čemu se koriste svim raspoloživim sredstvima i oblicima rada, radi što bržeg i što većeg stjecanja profita .
U druživanje u multinacionalnu kompaniju uvjetovano je pogodnostima koje takva globalna korporacija pruža u ostvarivanju najvećeg profita ili dobiti. Stoga je ukupno poslovanje u multinacionalnoj kompaniji brižljivo, smišljeno i vrlo prilagodljivo organizirano, pri čemu se koristi svim raspoloživim sredstvima i oblicima rada radi bržega i što većeg stjecanja dobiti.
3.2. Obilježja poslovanja, broj, razmještaj I sjedišta multinacionalnih kompanija
Tokom svoga razvoja multinacionalne kompanije prošle su kroz nekoliko etapa pri čemu su mijenjale svoju strukturu. Prve su se organizirale ne temelju vertikalnog povezivanja,što znači da su udruživale više preduzeća iz različitih zemalja i različite razine proizvodnje.Vanjska preduzeća, unutar tih multinacionalnih kompanija osiguravala su sirovine, a domaća su ih prerađivala.Nakon toga slijedi horizontalno povezivanje jer se udružuju više međunarodnih preduzeća iste razine proizvodnje (proizvodnja dijelova za automobile kao konačan proizvod).
Slika 5. Uporedni pokazatelj velikog BDP-a pojedinih zemlja u prometu multinacionalnih kompanija ( 2003. I 2004. ) (1)
U svijetu danas postoje multinacionalne kompanije i vertikalnog i horizontalnog tipa i povezanosti. Za multinacionalne kompanije kao preduzeća s velikom koncentracijom kapitala i radne snage, izuzetno je važna dobra organizacija vlasti i proizvodnje. Do 70-ih godina 20. stoljeća unutar multinacionalnih kompanija sve odluke donosila je upraviteljska ekipa na čelu kompanije tj. vlast je bila centralizirana .. Nakon toga dolazi do važnih promjena u organizaciji multinacionalnih kompanija uslijed prostorne disperzije proizvodnih pogona i danas multinacionalne kompanije imaju više središta, a u svakom od njih nalazi se predstavnik uprave,tj. vlasti.
Decentralizacijom funkcija pospješuje se poslovanje jer se bolje mogu pratiti zahtjevi i uvjeti tržišta širom svijeta koji se neprestano mijenjaju.
Multinacionalne kompanije temelje svoju proizvodnju na primjenu visoke tehnologije i relativno jeftinoj radnoj snazi. Razvoj tehnike i tehnologije omogućava im da dijelove nekog konačnog proizvoda proizvode na raznim stranama svijeta tj. u zemljama u kojima je to najjeftinije.Za sastavljanje konačnog (finalnog) proizvoda također se odabire zemlje koja ima najpovoljniju lokaciju tj. gdje je to najučinkovitije. Da multinacionalne kompanije kao velike tvrtke imaju važnu ulogu u gospodarstvu svijeta govori i podatak da je 80-ih godina 20. stoljeća u njima proizvedeno 25% svjetskih industrijskih proizvoda, dok današnje multinacionalne kompanije ostvaruju ili nadziru 42% vrijednosti svjetske trgovine.
Multinacionalne kompanije najveći udjel imaju u hemijskoj, elektrotehničkoj i automobilskoj industriji. Uz proizvodne postoje i uslužne multinacionalne kompanije među kojima vodeća mjesta zauzimaju banke, osiguravajuća društva, lanci hotela i trgovina. Većina multinacionalnih kompanija ostvaruje godišnju zaradu koja je često veća od prihoda pojedinih zemalja svijeta što im daje političku i gospodarsku moć, tj. omogućuju im da utiču na donošenje određenih zakona, naravno u svoju korist.
Multinacionalnih kompanija stalno se povećava , a onih koje ostvaruju ukupni godišnji promet veći od 100 miliona američkih dolara već ima preko 1200.Početkom 90- ih godina 20. stoljeća u svijetu je poslovalo oko 37.000 multinacionalnih kompanija koje su imale oko 170.000 podružnica ili tvrtki kćeri, a 2003. godine oko 40.000 multinacionalnih kompanija s oko 280.000 hiljada podružnica, što je prosječno 7 podružnica po jednoj kompaniji. Njihov prostorni raspored tj. sjedišta multinacionalnih kompanija vrlo su neravnomjerno raspoređena i nalaze se u privredno najrazvijenijim dijelovima svijeta .
Najviše multinacionalnih kompanija svoja sjedišta imaju u SAD-u, Kanadi, Japanu, "azijskim tigrovima", razvijenim europskim zemljama i Australiji. Od 500 najvećih multinacionalnih kompanija, njih 53% nalazi se u SADu i Japanu, a ostale su u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji, Kanadi, Nizozemskoj i Australiji. Dok su neke kompanije svoje poslovanje ograničile ne samo nekoliko država, druge su poput Coca-Cole(posluje od više od 130 zemalja svijeta uključujući i BiH),prisutne u svim dijelovima svijeta.
Budući da posluju van granica matične zemlje, zapošljavaju i veliki udjel stranih radnika. Tako je npr. u nizozemskoj kompaniji Philipsu zaposleno čak 79%, a u Fordu 58%, u ITT-u 53%, u IBM 43%, u General Motorsu 31 % stranih radnika itd.
Kao pozitivna obilježja multinacionalnih kompanija možemo navesti njihov uticaj na razvoj privrede i zapošljavanje stanovništva u najrazvijenijim dijelovima svijeta, glavnu ulogu u napretku znanosti i razvoju tehnologije te doprinose u povezivanju svijeta. S druge strane, uticaj na politiku i monopol u privredama pojedinih država njihovo je glavno negativno obilježje.
3.3. Wal-Mart kao simbol multinacionalne kompanije
Od dučančića otvorenog 1962. u jednoj od najsiromašnijih država u SAD-u (Arkanzas) Sam Valton stvorio je carstvo čiji su nasljednici dvaput bogatiji od Billa Gatesa (njihovo je bogatstvo 2005. iznosilo 90,7 milijardi dolara, a Gatesovo 46,5 milijardi dolara) Kako? Model koji je sad već postao uobičajen, 1 đula zaliha, nula sigurnosti', nosi biljeg Wal-Marta. Jer najveća tvrtka na svijetu najprije je unijela novinu na području upravljanja zalihama. Posjeduje 7100 kamiona što joj omogućuje da izbjegne da neka podružnica gomila ono što ne prodaje dok nekoj drugoj nedostaje ono što joj treba. Otkad su tegljači obnovljeni tako da mobu ići kilometar više po litri benzina, Wal-Mart uštedi 50 miliona dolara godišnje.! može se predstaviti kao tvrtka koja se brine za okoliš.
Wal-Mart je napustio Arkanzas i otišao u ruralna područja na jugu zemlje koja su konkurenciji bila nezanimljiva.Svoj profit(više od 10 milijardi dolara 2005) reinvenstirao je tako da osigura geografsku expanziju. Danas u svijetu ima 5000 prodajnih mjesta s natpisom te multinacionalne kompanije.
Liberalni teoretičar Friedrich Hayek još je 1947. Objašnjavao: Ako želimo održati i najmanju nadu u mogućnost povratka slobodne ekonomije, pitanje ograničavanja sindikalne slobodne moći je od najveće važnosti".U Wal-Martu je to "pitanje" riješeno:svaki put kada u SAD-u zaposlenici nekog dućana, nakon iscrpljujuće bitke, odluče učlanit se u sindikat, dućan se zatvara.
Tako tvrtka koja zapošljava više od jedan posto američkih zaposlenika pridonosi smanjenju sindikalnog članstva, a to je često preduvjet za politiku deflacije plaća koju je republikanska administracija, ali i demokratska, vrlo slabo podredila američkim zakonima koji jamče sindikalna prava.
Slika 6. Wal-Mart kompanija
3.4. Politički i ekonomski uticaji multinacionalnih kompanija
U posljednjoj deceniji XX stoljeća, desile su se mnoge promjene koje su umnogome preoblikovale industrijsko društvo. U tom procesu je bitnu ulogu odigrao zapanjujući razvoj nauke i tehnologije kao pokretni motor društva. Taj razvoj je doveo i do svestranog ekonomskog razvoja, a formiranje multinacionalnih kompanija je označilo početak ekonomske globalizacije. Multinacionalne kompanije su ustvari kompanije koje djeluju u više svjetskih zemalja, ekonomski su moćne i imaju uticaja na cjelokupnu ekonomiju i politiku nekih zemalja. Ove kompanije su se počele razvijati u SO-im godinama XX vijeka.
Multinacionalne kompanije i posebno američke kompanije te vrste od tada pa do danas ostvaruju veliki uticaj na ekonomske prilike u svijetu i određuju kada i kako će doći do zasićenosti svjetskog tržišta nekim proizvodom. Koristeći razvijenu međunarodnu transportnu mrežu i ondašnje tenzije u Evropi i Japanu, američke multinacionalne kompanije su došle u priliku da svoje proizvode plasiraju i prodaju na tržištima izvan Amerike. Vođene iskustvom svojih američkih konkurenata, evropske zemlje su odlučile i same osnovati takve kompanije. Takav razvoj situacije je doveo do širenja multinacionalnih kompanija.
Raspadom SSSR 1991. godine, pred multinacionalnim kompanijama su otvorena vrata tržišta Istočne Europe i Kine. Aktivnijom ulogom i investicijskim projektima na tim tržištima tokom 80-tih i 90-tih godina XX vijeka, dolazi do jačanja ekonomije, ali i multinacionalnih kompanija. Statistički podaci pokazuju da je tokom 90-tih godina u svijetu djelovalo čak više od 45.000 multinacionalnih kompanija, od kojih je 37.000 bilo u vlasništvu razvijenih zemalja. Multinacionalne kompanije iz nekoliko vodećih svjetskih zemalja su 1996. godine ostvarile profit u iznosu od 7 triliona dolara, što je mnogo više od cjelokupnog profita ostvarenog na svjetskom tržištu koji iznosi oko 5.2 triliona dolara.
Multinacionalne kompanije su danas, pored trgovine, ekonomije i industrije, aktivne i u svjetskoj politici, gdje se ponekad njihove odluke smatraju mnogo važnijim od odluka vlada pojedinih svjetskih zemalja.
Aktivnostima multinacionalnih kompanija u svijetu i posebno u zemljama u razvoju, postoje različita, međusobno oprečna gledišta. Nije teško pronaći osobe sa površnim pogledom koje šire uvjerenje da prihod ovih kompanija dovodi do porasta kapitala i razvoja ekonomije zemalja u kojim djeluju.
Sa druge strane, ekonomski analitičari neprestano upozoravaju da multinacionalne kompanije svoju zaradu iz zemalja u kojima djeluju izvlače u vidu deviznih zaliha. Ovakav omjer izlaza deviza mnogo je veći od početnog kapitala koje multinacionalne kompanije unose u zemlje u razvoju. Sa druge strane, ulaz tehnologije u sve vidove posla doprinosi još većem sukobu ovih zemalja ja jakom ekonomijom. Multinacionalne kompanije posjeduju modernu tehnologiju koja im omogućava dobijanje raznih unosnih poslova, što lokalne firme dovodi na rub stečaja i propasti. Zatim, multinacionalne kompanije proizvodnju usklađuju sa potrebama svjetskog tržišta, a ne domaćeg stanovništva. Suprotno mišljenju pojedinaca koji vjeruju da su upravo ovakve investicije dovele do tihe okupacije nekih zemalja u razvoju, iskustvo pokazuje da prisustvo ovih kompanija u nekoj zemlji ne dovodi do okupacije,nego do nezaposlenja radnika koji su prije toga bili uposleni u različitim sferama državne ekonomije.
Multinacionalne kompanije pored ekonomskog prodora u razne svjetske zemlje, miješaju se i u unutrašnju politiku tih zemalja. Primjer takvog djelovanja je čileanska internacionalna kompanija ITT (Internationala Telefon and Telegraf).
4. UDAR FINANSIJSKE KRIZE NA POSLOVANJE MULTINACIONALNIH KOMPANIJA
Finansijske krize označavaju veće smetnje u sustavu finansija, koje prati pad (vrijednosti) imovine te nesolventnosti mnogih kompanija iz finansijskog sektora ili drugih privrednih grana i obilježavaju negativni uticaj na gospodarske aktivnosti u jednoj ili više zemalja.Kriza koja se javlja jasni je pokazatelj neizbježne sudbine svih kapitalističkih ekonomija što je jasni dokaz da kapitalizam nije svemoguć uprkos pokušajima kapitalista da ogromnom mašinerijom ubijede radne mase kako je kapitalizam savršen i da ga bespogovorno treba slijediti.
Neoliberalizam je ideologija multinacionalnih kompanija.
Njegova suština je da oni koji su bogati budu još bogatiji, dok su siromašni postajali sve siromašniji. Tu svoju nakaradnu ideologiju su umotali u propagandu o globalizaciji, slobodnom tržištu i civilnom društvu tvrdeći da će tako svijetu doneti mir i blagostanje. Ipak svjedoci smo da ekonomski poredak koji je svijetu namentuo neoliberalni globalizam neumoljivo čovječanstvu naplaćuje žrtvama miliona ljudi u najsiromašnijim zemljama svijeta.
Multinacionalnim kompanijama trebalo je sve veće tržište, da bi one uvećavajući svoje poslove, ostvarivali veće profite. Neoliberalni kapitalizam rušio je sve prepreke pred sobom ne štedeći novac i silu. Kao prva žrtva direktne izdaje pala je prva zemlja socijalizma SSSR što je otvorilo vrata globalizaciji, vrata krvavom pljackaškom pohodu kapitalizma širom planete.
Od kraja 1990-tih, američki Bord Federalnih rezervi pokušavao je da predupredi veliku ekonomsku krizu plaveći američku i svjetsku ekonomiju jeftinim kreditima. Radnička klasa čije su realne nadnice u većini glavnih ekonomskih sistema stagnirale ili opadale podsticana je da pozajmljuju kako bi održala potražnju za dobrima i uslugama.
Bretton-Woods sistem međunarodnog ekonomskog uređenja uspostavio je pravila trgovinskih i financijskih odnosa između glavnih svjetskih industrijskih država. Taj sistem je prvi primjer ugovorenog monetarnog poretka u povijesti svijeta, a namjena mu je bila uređenje monetarnih odnosa između neovisnih nacija-država. SAD u cilju spašavanja od narastajuće krize pribjegava socijalističkim metodama u cilju finansijskog oporavka. Odgovor vodećih kapitalističkih zemalja - a posebno Sjedinjenih Država - sadrži se u pokušaju obuzdavanja finansijskog sistema putem ogromnih državnih intervencija, tu uključujući i nacionalizaciju i spašavanja velikih banaka i ostalih finansijskih institucija koje organizuju nj ihove vlade. Cilj ovih intervencija nije zaštita zaposlenja, životnog standarda ili plata i penzija radnih ljudi, ove intervencije za cilj imaju da održe kapitalistički sistem koji je svijet gura iz krize u krizu svojom kazino ekonomijom.
Kapitalističke vlasti namjeravaju da prebace teret krize upravo na leđa radnih i siromašnih ljudi. Od sindikata se zahtjeva da ne traže povećanja plata koja bi kompenzovala rastuće troškove života. Kritike koje danas čitamo ne ulaze u samu suštinu problema već pokušavaju da odbrane stajalište neoliberalizma.
Obezbjeđivanje maksimalnog zadovoljenja stalno rastućih materijalnih i kulturnih potreba cijelog društva putem neprekidnog povećanja i usavršavanja socijalističke proizvodnje na bazi više tehnike i tehnologije (J.V.Staljin) osnovni je zakon socijalizma. Iskustva su pokazala da snažna ekonomski jaka i nezavisna socijalistička ekonomija može mirno da se razvija uprkos cikličkim krizama kapitalizma. Sjetimo se recesije koje je 30-tih gurnula svijet u bijedu. Uprkos blokadi SSSR je bio jedina država na planeti koje je ostvarivala ogromne kapitalne uspjehe na svim poljima.
Početak globalizacijskih promjena i procesa značio je ujedno i prekretnicu te napuštanje dotadašnjeg ekonomskog uređenja svijeta uspostavljenog nakon Drugog svjetskog ratana konferenciji u BrettonWoodsu.
Koncept država-nacija i regulacija međunarodne ekonomije, svojstvenih Bretton- Woods sistemu, napušteni su u ime usvajanja koncepta nove ekonomije koja se zasniva na neoliberalnoj doktrini. Današnji neoliberalni poredak je zapravo oživljena verzija ekonomskog liberalizma ili liberalnog kapitalizma iz druge polovice l8.st. Osnovna ideja liberalizma je nemiješanje države u ekonomske procese i kretanja te prepuštanje regulatorskog mehanizma u ekonomiji slobodnom tržištu, odnosno 'nevidljivoj ruci', kako je to rekao Adam Smith, najpoznatiji predstavnik liberalne doktrine. Ekonomska doktrina liberalizma prevladavala je do velike ekonomske krize, tj. Velike depresije ] 929. godine. Uslijed krize napušta se liberalna doktrina i prihvaća se misao Johna Maynarda Keynesa, koji je zastupao tezu o potrebi pune zaposlenosti za uspijeh kapitalizma, i u tom cilju neophodnoj intervenciji države i centralnih banaka. Keynesova doktrina zadržala se sve do sredine 70-ih godina 20. stoljeća kada je došlo do velike naftne krize, kada zemlje izvoznice nafte povisuju cijenu nafte za 5,2 puta. ] 971. američki predsjednik Nixon, bez savjetovanja s MMF-om i svojom vladom, objavljuje proglas u kojem se , između ostalog, napušta zlatni standard i konvertibilnost dolara u zlato. Uslijed toga napušta se Keynesova doktrina, kao i svjetski ekonomski sistem uspostavljen sporazumom u Bretton- Wood su, i započinje era neoliberalizma, odnosno povratka na ekonomiju liberalizma.
Bretton-Woods sistem međunarodnog ekonomskog uređenja uspostavio je pravila trgovinskih i financijskih odnosa između glavnih svjetskih industrijskih država. Taj sistem je prvi primjer ugovorenog monetarnog poretka u povijesti svijeta, a namjena mu je bila uređenje monetarnih odnosa između neovisnih nacija-država.
Dok je još trajao Drugi svjetski rat, poslanici iz 44 udružene nacije okupili su se u Bretton- Wood su na monetarnoj i financijskoj konferenciji kako bi ponovo izgradili globalni kapitalizam. Sporazum iz Bretton Woodsa potpisan je u srpnju 1944. godine. Kako bi uspostavili sistem pravila, institucija i procedura, sudionici Bretton- Woodsa osnovali su Međunarodnu banku za obnovu i razvoj i Međunarodni monetarni fond. Ove organizacije počinju djelovati 1946. godine, nakon što je dovoljan broj zemalja ratificiraosporazum.
Sporazum u Bretton- Wood su obvezivao je zemlje potpisnice na usvajanje monetarne politike kojom se vrijednost tečaja svake valute zadržava unutar fiksirane vrijednosti - plus/minus jedan posto - u terminima zlata. Sistem iz Bretton- Wood sa srušio se 1971. godine, nakon što su SAD, kao što je spomenuto, odustale od konvertibilnosti dolara u zlato. Sve do tada, Bretton- Wood s sistem predstavljao je učinkovit način kontrole neslaganja i postizanja zajedničkih ciljeva unutar i među državama koje su ga i stvorile, što se naročito odnosilo na SAD.
Zajedničko iskustvo Velike svjetske depresije, koncentracija moći u nekoliko država i prisustvo dominantne sile koja je mogla preuzeti vodstvo, stvorili su političke uvjete za sporazum u BrettonWoodsu. Temelj sporazuma bilo je zajedničko vjerovanje u kapitalizam. Iako su se razvijene zemlje razlikovale u vrsti kapitalizma koju su željeli za svoju nacionalnu ekonomiju, opet sve su prevenstveno odobravale tržišni mehanizam i privatno vlasništvo.
No, bez obzira na postojeće razlike, sve vlade sudionice konferencije složile su se oko nekoliko vrijednih lekcija iz monetarnog nereda međuratnog razdoblja. Poučeni iskustvom Velike svjetske depresije, kada su ograničena kretanja stranog kapitala i trgovinske barijere doveli do ekonomske katastrofe, tvorci sporazuma iz Bretton- Wood sa željeli su izbjeći ponavljanje situacije iz 1930-ih godina kada je trgovina između zemalja bila ograničena isključivo na zemlje istih valuta. Ovo grupiranje unazadilo je međunarodni tijek kapitala i stranih ulaganja. Tvorci Bretton- Woods sporazuma zato su prednost davali liberalnom sistemu, zasnovanom na tržištu s minimalnim ograničenjima prema privatnoj trgovini i kretanjima kapitala. No, ipak, taj liberalni ekonomski mehanizam zahtijevao je državnu intervenciju. U razdoblju nakon velike svjetske krize 1930-ih , javni ekonomski menadžment nametnuo se kao primarna dužnost vlada razvijenih zemalja. Zaposlenost, stabilnost i rast bili su važni čimbenici javne politike.
Uloga vlade u nacionalnoj ekonomiji postala je usko vezana uz odgovornost vlade prema osiguravanju zadovoljavajućeg stupnja blagostanja za svoje građane. Takozvana država blagostanja izrasla je iz Velike depresije, zbog zahtjeva za državnom intervencijom u ekonomiju i iz teorijskih doprinosa Keynsijanske ekonomske škole koja je također zagovarala državnu intervenciju i i obvezu države u osiguranju pune zaposlenosti. 1930. godine pokazale su da se pojedinačni nacionalni ciljevi ne mogu postići bez međunarodne suradnje. Visoke trgovinske tarife ibarijere te natjecateljsko rušenje valutnih tečajeva među državama doprinijeli su ekonomskom slomu, političkoj nestabilnosti i svjetskom ratu. Kako bi osigurale ekonomsku stabilnost i mir, države su se složile surađivati kako bi regulirale međunarodni ekonomski poredak. Slobodna trgovina bila je temelj poslijeratnog svijeta kakvim su ga zamišljale Sjedinjene Američke Države. To je značilo smanjene tarifa te moduliranje trgovine na kapitalistički način. Liberalni ekonomski sistem zahtijevao je uređen sistem investicija, trgovine i plaćanja. No, za razliku od nacionalnih državnih ekonomija, međunarodna ekonomija nije imala središnju vladu koja bi bila odgovorna za valute i njihova kretanja. U prošlosti, ovaj problem se rješavao tzv. zlatnim standardom. No, arhitekti BrettonWoodsa nisu ga smatrali primjerenim poslijeratnoj ekonomiji. Umjesto toga, uspostavili su sistem fiksiranih tečajeva i američki dolar kao rezervnu valutu, tj. valutu prema kojoj će se određivati vrijednost drugih valuta. U 19. i 20. stoljeću zlato je imalo središnju ulogu u međunarodnim monetarnim transakcijama. Ono je bilo 'podloga' valutama, međunarodna vrijednost valute određivala se prema njenoj vrijednosti u zlatu. Zlato se tada vezivalo uz britansku funtu, s obzirom da je u tom razdoblju britanska ekonomija bila dominantna.
Drugi svjetski rat oslabio je i funtu i britansku ekonomiju pa funta više nije mogla ispunjavati svoju ulogu. Poslije rata, zalihe zlata su se smanjile, a znatan dio zaliha nalazio se u SSSR-u. Uz manja razilaženja, razvijene ekonomije složile su se s američkom vizijom poslijeratnog međunarodnog ekonomskog uređenja koja je trebala stvoriti i primijeniti učinkovit međunarodni monetarni sistem i ukloniti prepreke kretanjima robe i kapitala. Kreatori Bretonvudskog ugovora trebali su valutu dovoljno jaku da ispuni rastuće zahtjeve međunarodne likvidnosti. To je, bez sumnje, mogao biti jedino američki dolar. Snažna američka ekonomija, fiksiran odnos dolara prema zlatu (35$ fina unca zlata) i obveza američke vlade prema tom odnosu, učinili su dolar jednako dobrim kao i zlato. Dolar je postao 'rezervna valuta'. To je značilo da će ostale zemlje određivati vrijednost svoje valute prema dolaru - tj. kupovati i prodavati dolare, kako bi održali tržišnu tečajnu paritetnu vrijednost uspostavljenu sporazumom u Bretton-Woodsu. Dolar je postao svjetska valuta i većina svjetskih transakcija vrednovala se u dolarima.
5. POSLJEDICE NEJEDNAKOG EKONOMSKOG RAZVOJA
5.1. Opće posljedice nejednakog ekonomskog razvoja između sjevera i juga
Najveće razlike u stepenu razvoja privrede prisutne su na dva kontinenta: u Aziji i Evropi. Velik je raspon u stepenu privredne razvijenosti u Aziji od Japana do Bangladeša,a u Europi od Švicarske do Albanije.Drugi kontinenti mnogo su gospodarski homo genij i razvijeniji.Tako u sjevernoj Americi i Australiji Soceanijom Prevladava visoka razvijenost najrazvijenijih /bruto društveni dohodak po stanovniku više od 8.956 američkih dolara),a malo je onih koje pripadaju u skupinu najnerazvijenijih zemalja(manje od 725 američkih dolara).U Africi preovladavaju najnerazvijeniji uz nešto osrednje razvijenih na sjeveru,jugu i jugozapadu kontinenta-nema najrazvijenijih zemalja u Africi .
Slika 07. Savremeni svijet u znaku velikih razlika (1)
Dovoljno je usporediti Japan i Kinu kao primjer velikih razlika u stepenu razvijenosti. U Japanu je 1994. godine živjelo 2,2% svjetskog stanovništva, a ostvarilo se 16,8 bruto nacionalnog dohotka svijeta. U Kini je te godine živjelo 21,3% svjetskog stanovništva, a ostvarilo se 2,4% svjetskog dohotka. Ili u zemljama G7,SAD-u, Japanu, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Kanadi 1994. godine 11,9% stanovništva ostvarilo je 66,8% nacionalnog dohotka, odnosno za 88,1% stanovništva preostalo je 33,2% dohotka svijeta. Zemlje G7 su 1974.godine sudjelovale s 55,9% u nacionalnom bruto društvenom dohotku i 15,1% u stanovništvu svijeta. Njihovo sudjelovanje u nacionalnom bruto . društvenom dohotku povećalo se 1994.godine s obzirom na 1974.godinu za 10,9%,a u stanovništvu je palo za 3,2%. Na 286-orici Etiopljana ili 32-jici Bugara.To je prikaz sve dubljeg privrednog raslojavanja svijeta na razvijene i nerazvijene. Danas su se te razlike drastično povećale.
5.2. Ilegalne aktivnosti u globalizaciji
Međunarodni monetarni fond (MMF) procjenjuje da kriminalne organizacije godišnje okrenu 1500 milijardi dolara u svojoj ukupnoj trgovini,uključujući porezne prevare koje smanjuju državne proračunske prihode, kao i prihode od imovina koji su često integrirani u ilegalnu ekonomiju. Svake godine opere se između 600 i 1000 milijardi dolara, odnosno 2 do 5 posto svjetskog bruto društvenog proizvoda (BDP).
Svjetska trgovina drogom donosi 400 milijardi dolara godišnje (50% aktivnosti organiziranog kriminala), što je ravno španjolskom BDP-u. Obuhvata gotovo 3 % svjetskog stanovništva odnosno 185 milijardi ljudi i dovodi do 200.000 predoziranja svake godine. Europa je postala najveći proizvođač i izvoznik sintetičkih droga. Nizozemska i Belgija opskrbljuju tržište s 80% ecstyja, koji nizozemska i izraelska mafija šalje u SAD preko Nizozemskih Antila.
Slika 08. Jugoistok Europe,raskrižje trgovine ljudima (2)
Trgovci oružjem ponajprije se opskrbljuju iz zaliha bivših komunističkih zemalja. Samo 3% od 550 miliona komada lahkog oružja koje je u optjecaju u cijelom svijetu koriste vladine snage. Gotovo 20% trgovine oružjem nalazi se u rukama tajnih mreža, donoseći zaradu od milijardu dolara godišnje.
Trgovina ljudima (trgovina organima, ženama, djecom, seksualni turizam, otmice rad na crno ... ) kriminalna je aktivnost koja se najbrže razvija. Seksualna trgovina, globalizirana, ali naravno i industrijalizirana, na više ili manje prikriven način ulazi u strategiju razvoja brojnih zemalja. Azija je u tome dalekootišla:na Tajlandu ima 2 miliona prostitutki, od čega gotovo 300.000 maloljetnih, za više od 800.000 posjetitelja. Na Filipinama, u Maleziji i u Indoneziji, na seksualnu industriju otpada 2% do 14% BDP-a.
5.3. Zatvaranje bogatih zemalja
Preokret u rastu i kraj hladnog rata promijenili su sliku migracijskih kretanja. Zbog motiva koji često ne proistječu strogo iz konvencije o izbjeglicama 1951. milioni ljudi gonjeni različitim nevoljama spontano ili na silu, kreću u progonstvo dok su istodobno najbogatiji narodi, podržavajući porast ksenofobije, manje nego ikad skloni prihvatanju "svjetske bijede" U tim škarama SAD i Europska unija uveli su zaštitne odredbe protiv premještanja ljudi, shvaćajući ga kao primetnju.Proizvodeći učinak vodopada, proces zatvaranja proširio se na cijeli niz posrednih zona gdje svaka zemlja nastoji primjenjivati tzv. Nimby doktrinu (Not in My Backyard). Teritorijalna koncepcija migracijske "opasnosti" naročito na području ljudskih prava.To podsjeća na ratnu strategiju.
Prije svega, primjetna je kriminalizacija imigracije uz koju se sve više upotrebljava izraz "ilegalni migranti", a tu su uključeni i tražitelji azila. Mjere koje se spram njih poduzimaju u javnim izjavama često se opravdavaju "Iovom na teroriste", odnosno zaštitom kršćanskih vrijednosti spram pretpostavljene muslimanske opasnosti.
Granice se smatraju frontama pa su militizirane. Na Gibraltarskom prolazu, koji financira Savez za zaštitu španske granice od migracija iz Afrike, primjenjuju sofisticirane tehnike pomorskog nadzora. U tjesnacu Torres, Australija primjenjuje sličan sustav prema stanovnicima otoka Duan.
Između tranzitnih zemalja i zemalja krajnjeg odredišta javljaju se oblici vojne 2 saradnje" između Maroka i Španije, između Libije i Italije. U SAD-u, operacija "Gatekeepers", koja se počela primjenjivati 1994, dovela je do razmještanja 11.000 patrola uzduž granice s Meksikom i do postavljanja infrastrukture koja je bez presedana za mirnodopsko razdoblje. Militarizacija se sve više širi:Angola je 2005. Odlučila opskrbiti se elektroničkim sustavom nadzora svojih granica.
Djelotvornost tih pogubnih sredstava je ograničena, osim što dovodi u opasnost živote migranata i pribavlja sredstva posrednicama i onima koji zapošljavaju radnu snagu na crno.
Ima na stotine utopljenika među onima koji dolaze sa sjevernoafričkih obala. U SAD-u, samo je u pustinji Arizona 2004, više od 200 ljudi pronađeno mrtvo. Istodobno, na kalifornijskim i andaluzijskim poljoprivrednim dobrima radi na tisuće radnika bez papira.
Za imigrante koji nisu uspjeli ostati ne vidljivi na ilegalnom poslu, zemlje primateljice razvile su logiku interniranja bez ikakvih prava. SAD internirale su "boat people" koji su bježali sa Haitija u bazu Guantanamo, dok je postupke iz francuskih zatočeničkih centara preuzela cijela Europska unija, izazvavši time žestoke reakcije-kao što je stvaranje mreže Migreurop 2000. koja se bori protiv "Europe logora".
U najnovije vrijeme "migracijski pritisak" smatra se pretjeranim, pa je došlo do preorijentacije prema politici eksternalizacije. Australija je 2001.započela s "pacifičkim rješenjem" kupivši u državi Nauru pravo da ondje smjesti logore kojima upravlja Međunarodna organizacija za migracije. Velika Britanija je 2003.predložila stvaranje "processing centera" u trećim zemljama radi proučavanja zahtjeva za egzilom izvan Europske Ull1je.
Ta je zamisao odbačena. Ipak, poslani su "časnici za vezu" da bi osposobili lokalne djelatnike za borbu protiv emigracije prema EU. Posvuda je riječ o uspostavljanju "tampon zona" ili "sigurnosnih pojaseva". Tranzitne zemlje i zemlje podrijekla imigranata pozvane su da u zamjenu za trgovinske olakšice ili potporu njihovim dvojbenim režimima, zaustave priljev na samom izvoru. Pred takvim obiljem ponuda, poštivanje ljudskih prava čini se doista sekundarnim.
Slika 09. Stranci koje zatvaraju (2)
5.4. Jug je ovisan o izvozu i potpuno zadužen
Prema UN-ovoj Konferenciji za trgovinu i razvoj (UNCTAD) struktura izvoza zemalja u razvoju, gledano u cjelini, uveliko se promijenila u posljednja dva desetljeća. Danas oko 70% njihova izvoza otpada na industrijske proizvode-naročito porijeklom iz Azije-dok je prije četvrt stoljeća tri četvrtine otpadalo na sirovine. Ipak, te brojke prikrivaju velike razlike između pojedinih regija. Afrika nije iskoristila procvat izvoza industrijskih proizvoda , jer njihov udio u sveukupnom izvozu u prosjeku ne prelazi 30% prema 20% 1980.
Slika 10. Ovisnost Juga (2)
Realne cijene sirovina od 1960. Počele su se povećavati, da bi počevši od 1974.započeo nepravilan pad, s razdobljima urušavanja nakon kojih bi slijedili kratkotrajni usponi. Kao posljedice krize u Aziji, razdoblje od 1977. do 2001. obilježeno je općim padom cijena, gotovo 53% od realne vrijednosti. Sirovine su tada faktički izgubile više od polovine kupovne moći u odnosu na industrijske proizvode.
Glavni razlog pada je zasićenost tržišta. Suočene sa eksplozijom zaduženosti 1 960-ih i 1970-ih godina, zemlje Juga bile su primorane sve više izvoziti kako bi pribavile devize koje su im bile potrebne za otplatu duga. Specijalizirajući se na dva ili tri osnovna proizvoda o kojima su postale snažno ovisne, postale su jedna drugoj konkurencija, što je dovelo do rušenja cijena. To je odigralo presudnu ulogu u krizi zaduženosti, što je vlasnicima kapitala i multinacionalnim kompanijama omogućilo da uspostave hegemoniju nad svjetskom ekonomijom."Programi strukturne prilagodbe", koji su još prije 25 godina nametnuti prezaduženim zemljama, još su povećali njihovu ovisnost o osnovnim proizvodima, pa znači i njihovu ekonomsku osjetljivost, naročito rušenjem sustava reguliranog tečaja.
Slika 11. Pad tečaja (2)
Dok bogate zemlje i dalje profitiraju od gospodarenja financijskim tokovima i transportom. Problem poljoprivrednih sirovina u središtu je pregovora između Sjevera i Juga. Pojava aktivne skupine nadolazećih zemalja (G20) u Canunu predstavlja problem za SAD i Europu. Ali akcija G20 mogla bi marginalizirati najsiromašnije zemlje, posebno afričke, čija je najvažnija zadaća postići prehrambeni suverenitet.
5.5. Dugovi neke unište, a neke obogate
Pred kraj 2003. sveukupni vanjski dug zemalja u razvoju popeo se na nekih 2530 milijardi dolara.Zemlje Juga koje su u apsolutnoj vrijednosti najzaduženije redom se nalaze u Latinskoj Americi: Brazil (254 milijarde), Argentina (186 milijardi) i Meksiko (157 milijardi).
No koliko god bio velik, njihov dug je manje težak u odnosu na nacionalno bogatstvo nego dug u najsiromašnijim zemljama, gdje je često više od iznosa bruto nacionalnog dohotka. Ukupni vanjski dug četrdesetak zemalja s tzv. "niskim dohotkom" iznosi više od 520 milijardi dolara. U nekim od njih dug je vrtoglavo narastao: u supsaharskoj Africi, 16 zemalja ima dug koji premašuje iznos njihova bruto nacionalnog dohotka, a na čelu su Sao Tome i Principe, Liberija i Gvineja Bisao, gdje je 300% više od bruto nacionalnog dohotka. U Americi, dug Nikaragve je 172% više od bruto nacionalnog dohotka.
Zaduženje je toliko veliko da su države vjerovnici i međunarodne financijske institucije prije nekoliko godina morale priznati kako je nužno smanjiti ga i tako dopustiti tim zemljama da
dođu do daha i nastave sa razvojem.
Najnovija inicijativa, koja se odnosi na najzaduženije siromašne zemlje, započela je 1996.godine , a potkraj 2003.njome je obuhvaćeno 27 najsiromašnijih zemalja koje su ispunile potrebne uvjete da bi stekle pogodnosti.
Slika
12. Tko plaća dugove osiromašuje (2)
Ali iako su tim mehanizmom smanjeni iznosi otplate duga, to je nedovoljno s obzirom na težinu njihove sveukupne zaduženosti. Njihova je svrha, naime, ne da im skine teret, nego da preostali teret učini "podnošljivim" kako bi ga mogle pratiti. Osim toga, uvjeti koji prate to smanjenje toliko su strogi da im zapravo ne dopuštaju da osove na noge ekonomiju i stradale socijalne sektore.
Iako bogate države Sjevera imaju vanjsko zaduženje koje se ne može mjeriti sa zaduženjem zemalja u razvoju. Međunarodni monetarni fond (MMF) nema nikakvih prigovora na to. Bogate zemlje duguju više od 90% svjetskog duga koji se procjenjuje na nekih 35.000 milijardi dolara. Samo dug SAD-a, koji je dosegnuo 7.600 milijardi, trostruko je veći od cjelokupnog duga zemalja Juga. Slijede Velika Britanija, Njemačka i Francuska.
Kad se oduzmu nove posudbe, prosječno 16 milijardi dolara svake je godine od 1985. do 2005. otišlo iz zemalja u razvoju na ime servisiranja duga (godišnja otplata kapitala i pristiglih kamata). Ukupan iznos tog servisiranja je, prema MMF-u, 2001. dosegnuo 318,8 milijardi dolara. To znači da zemlje u razvoju svake godine plaćaju oko 13% iznosa svoga duga. Od 1995. supsaharska Afrika koja se smatra najsiromašnijom regijom na svijetu, plaća Sjeveru 1,5 milijardi više novca nego što prima.
Hoće li svjetske sile postati svjesne razornih posljedica planetarne neravnoteže? Najavljuje li to volja koju su pokazale međunarodne financijske institucije da nastave sa smanjivanjem zaduženja, kao i inicijativa Tonyja Blaira u korist Afrike?
Slika 13. Okovi za zemlje u razvoju (2)
Na sastanku G8 u julu 2005.bogate zemlje odlučile su otpisati multilateralni dug 18 siromašnih zemalja, u ukupnom iznosu od 48 milijardi dolara, ali to ni izdaleka ne može riješiti njihove probleme. Da bi se mogli koristiti tom njihovom inicijativom, moraju se naime podvrgnuti istim uvjetima kao za ranija smanjenja. Osim toga, otpis se ne odnosi na bilateralna dugovanja, koja su najznačajnija.